Prije deset godina, kadetska košarkaška reprezentacija Bosne i Hercegovine ispisala je zlatne stranice naše sportske historije.

Prije deset godina, kadetska košarkaška reprezentacija Bosne i Hercegovine ispisala je zlatne stranice naše sportske historije. 4.Nikola Đaković 5 .Adi Alikadić 6 .Lazar Mutić 7 .Aljoša Janković 8 .Amar Barukčija 9 .Srđan Kočić 10.Njegoš Sikiraš 11. Emir Čerkezović 12. Sani Čampara 13. Džanan Musa 14. Timur Ovčina 15. Vedran Mirković , predvođeni selektorom Josipom Pandžom i Enesom Numanovićem, pokazali su cijeloj Evropi da talenat, kada se spoji s radom, disciplinom i zajedništvom – rađa pobjedu.

Za mene, koji sam tada imao čast biti direktor reprezentacije, to nije bio samo sportski trijumf – to je bio jedan od najsretnijih trenutaka mog života. Ti momci su ginuli jedan za drugog. Ginuli su za dres koji nose, za grb na srcu, za zastavu svoje domovine. Zlatna medalja koju su donijeli Bosni i Hercegovini je naš ponos, sjaj koji niko ne može umanjiti.

Ali, boli me istina – ta zlatna generacija mogla je postići još više. Kao i danas, nedostatak sistemske podrške i stabilnog finansiranja košarke, ali i drugih sportova, ostao je najveća kočnica uspjeha. Naša zemlja nikada nije oskudijevala u talentu. Ono što nam nedostaje jeste sistem koji će omogućiti da se taj talenat razvija, da naši sportisti imaju jednake uslove kao njihove kolege iz regiona, a kamoli iz Zapadne Evrope.

Danas, dok se naša reprezentacija sprema za Evropsko prvenstvo, želim im samo jedno – da budu zdravi, fokusirani i složni. Da se bore jedan za drugog, da ostave srce na parketu. Jer samo tako se pišu nove zlatne priče.